Objavljujemo je kao Kur'an na arapskom jeziku da biste razumjeli.

Kada Jusuf reče ocu svome: "O oče moj, sanjao sam jedanaest zvijezda, i Sunce i Mjesec, i u snu sam ih vidio kako mi se pokloniše" –

I eto tako, Gospodar tvoj će tebe odabrati, i tumačenju snova te naučiti, i milošću Svojom tebe i Jakubovu porodicu obasuti, kao što je prije tebe obasuo pretke tvoje, Ibrahima i Ishaka. – Gospodar tvoj, zaista, sve zna i mudar je."

Kada oni rekoše: "Jusuf i brat njegov draži su našem ocu od nas, a nas je čitava skupina. Naš otac, zaista, očito griješi.

jedan od njih reče: "Ako baš hoćete nešto učiniti, onda Jusufa ne ubijte, već ga na dno nekog bunara bacite, uzeće ga kakva karavana."

Pošalji ga sutra s nama da se zabavi i razonodi, mi ćemo ga, sigurno, čuvati."

"Kako će ga vuk pojesti, a nas ovoliko!" – rekoše oni – "mi bismo tada zaista bili izgubljeni."

I uvečer dođoše ocu svome plačući.

I donesoše košulju njegovu lažnom krvlju okrvavljenu. "U vašim dušama je ponikla zla misao" – reče on – "i ja se neću jadati, od Allaha ja tražim pomoć protiv ovoga što vi iznosite."

I prodadoše ga za jeftine pare, za nekoliko groša; jedva su čekali da ga se oslobode.

I kad on stasa, Mi ga mudrošću i znanjem obdarismo; tako Mi nagrađujemo one koji dobra djela čine.

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao – tako bî, da odvratimo od njega izdajstvo i blud, jer je on uistinu bio Naš iskreni rob.

"Ona je pokušala mene na grijeh navesti" – reče Jusuf. – "Ako je košulja njegova sprijeda razderana, onda ona istinu govori, a on neistinu" – primijeti jedan rođak njezin –

I kada on vidje da je košulja njegova straga razderana, reče: "To je jedno od vaših lukavstava, vaša su lukavstva zaista velika!

I žene u gradu počeše govorkati: "Upravnikova žena navraćala momka svoga na grijeh, u njega se ludo zagledala! Mi mislimo da jako griješi."

"E to vam je onaj zbog koga ste me korile" – reče ona. "Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen."

I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna.

S njim su u tamnicu ušla još dva momka. "Ja sam sanjao da cijedim grožđe" – reče jedan od njih. – "A ja, opet" – reče drugi – "kako na glavi nosim hljeb koji ptice kljuju. Protumači nam to, jer vidimo da si zaista dobar čovjek."

i ispovijedam vjeru predaka svojih, Ibrahima i Ishaka i Jakuba; nama ne priliči da ikoga Allahu smatramo ravnim. To je Allahova milost prema nama i ostalim ljudima, ali većina ljudi nije zahvalna.

Oni kojima se, mimo Njega, klanjate samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši – Allah o njima nikakva dokaza nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se klanjate samo Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna.

A onome od njih dvojice za koga je znao da će spasen biti reče: "Spomeni me gospodaru svome!" – ali šejtan učini te on zaboravi da ga spomene gospodaru svome, i Jusuf ostade u tamnici nekolike godine.

"Zbrkanih li snova!" – rekoše oni – "mi snove ne znamo tumačiti."

"Jusufe, o prijatelju, protumači nam šta znači: sedam mršavih krava pojede sedam debelih; i sedam klasova zelenih i sedam drugih sasušenih – pa da se vratim ljudima, da bi oni saznali."

jer će poslije toga doći sedam teških koje će pojesti ono što ste za njih pripremili, ostaće jedino ono malo što ćete za sjetvu sačuvati.

I vladar reče: "Dovedite mi ga!" I kad Jusufu izaslanik dođe, on reče: "Vrati se gospodaru svome i upitaj ga: 'Šta je s onim ženama koje su svoje ruke porezale – Vlasnik moj dobro zna spletke njihove!'"

Isto tako on neka zna da ga ja nisam, dok je bio odsutan, iznevjerila jer Allah ne dâ da se ostvare lukavstva podmuklih.

I vladar reče: "Dovedite mi ga, uzeću ga u svoju svitu" – i pošto porazgovara s njim, reče mu: "Ti ćeš od danas kod nas utjecajan i pouzdan biti."

I tako Mi Jusufu dadosmo vlast u zemlji, boravio je ondje gdje je htio: milost svoju Mi dajemo onome kome hoćemo i ne dopuštamo da propadne nagrada onima koji dobra djela čine.

I dođoše braća Jusufova i uđoše k njemu, pa ih on poznade, a oni njega ne poznadoše.

Ako mi ga ne dovedete, nećete više od mene hrane dobiti i ne dolazite mi!"

A Jusuf reče momcima svojim: "Stavite njihove stvari u tovare njihove, oni će ih, kad se vrate svojima, prepoznati i opet će se vratiti."

"Zar da vam ga povjerim kao što sam prije povjerio brata njegova?" – reče on. "Ali, Allah je najbolji čuvar i On je najmilostiviji!"

"Ja ga s vama neću poslati" – reče – "dok mi se tvrdo Allahom ne zakunete da ćete mi ga doista vratiti, osim ako ne nastradate." I pošto mu se oni zakleše, on reče: "Allah je jamac za ono što smo utanačili!"

I kad uđoše onako kako im je otac njihov naredio, to im nimalo nije pomoglo da budu pošteđeni onoga što im je Allah bio odredio, jedino se ostvarila želja Jakubova, koju je izvršio, a on je, uistinu, veliki znalac bio, zato što smo ga Mi naučili, ali većina ljudi ne zna.

I pošto ih namiri potrebnom hranom, stavi jednu čašu u tovar brata svoga, a poslije jedan glasnik stade vikati: "O karavano, vi ste, doista, kradljivci!"

"Tražimo vladarevu čašu" – odgovoriše. – "Ko je donese, dobiće kamilin tovar hrane. Ja za to jamčim!"

"A kakva mu je kazna ako ne govorite istinu?" – upitaše.

I on poče s vrećama njihovim, prije vreće brata svoga, a onda izvadi čašu iz vreće brata svoga. – Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede. – On po vladarevu zakonu nije mogao uzeti kao roba brata svoga, ali je mogao Allahovim dopuštenjem. Mi uzvisujemo onoga koga Mi hoćemo, a nad svakim znalcem ima još znaniji.

"O upravniče" – rekoše oni – "on ima vrlo stara oca, pa uzmi jednog od nas umjesto njega! Mi vidimo da si ti dobar čovjek."

I kad izgubiše svaku nadu, odvojiše se u stranu da se posavjetuju. "Zar ne znate" – reče najstariji među njima – "da ste se ocu svom Allahom zakleli, a i prije Jusufa upropastili. Neću napustiti ovu zemlju dok mi to otac moj ne dozvoli ili dok Allah u moju korist ne presudi, a On je Sudija najbolji.

Pitaj grad u kome smo boravili i karavanu s kojom smo došli. Mi zaista govorimo istinu!'"

I okrenu se od njih i reče: "O Jusufe, tugo moja!" – a oči su mu bile pobijeljele od jada, bio je vrlo potišten.

"Ja tugu svoju i jad svoj pred Allaha iznosim, a od Allaha znam ono što vi ne znate" – reče on.

I kad oni iziđoše pred Jusufa, rekoše: "O upravniče, i nas i čeljad našu pritisla je nevolja; donijeli smo malo vrijedne stvari, ali ti nam podaj punu mjeru i udijeli nam milostinju, jer Allah doista nagrađuje one koji milostinju udjeljuju."

"A da ti nisi, uistinu, Jusuf?" – povikaše oni. – "Da, ja sam Jusuf, a ovo je brat moj, Allah nam je milost darovao; ko se bude Allaha bojao i ko strpljiv bude bio – pa, Allah, uistinu, neće dopustiti da propadne nagrada onima koji dobra djela čine."

"Ja vas sada neću koriti" – reče – "Allah će vam oprostiti, od milostivih On je najmilostiviji!

I kada karavana napusti Misir, otac njihov reče: "Ja zbilja osjećam miris Jusufov, samo ne recite da sam pomatuhio."

A kad glasonoša radosne vijesti dođe, on stavi košulju na lice njegovo i on progleda. "Zar vam ne rekoh" – reče – "da ja znam od Allaha ono što vi ne znate?"

"Zamoliću Gospodara svoga da vam oprosti" – odgovori on – "jer On prašta i On je milostiv."

I on roditelje svoje postavi na prijesto i oni mu se svi pokloniše, pa on reče: "O oče moj, ovo je tumačenje moga sna nekadašnjeg, Gospodar moj ga je ispunio. Allah je bio dobar prema meni kad me je iz tamnice izbavio i vas iz pustinje doveo, nakon što je šejtan između mene i braće moje bio razdor posijao. Gospodar moj je zaista milostiv onome kome On hoće, i On, zaista, sve zna i mudar je!

Eto to su neke nepoznate vijesti koje Mi tebi objavljujemo, a ti nisi bio s njima kada su se oni odlučili, i kada su onako lukavi bili.

Ti od ovih ne tražiš nagradu za Kur'an, on je samo opomena svim svjetovima.

Većina ovih ne vjeruje u Allaha, nego druge Njemu smatra ravnim.

Reci: "Ovo je put moj, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi, i neka je hvaljen Allah, ja Njemu nikoga ne smatram ravnim."

I kad bi poslanici gotovo nadu izgubili i pomišljali da će ih lašcima proglasiti, pomoć Naša bi im došla; Mi bismo spasili one koje smo Mi htjeli, a kazna Naša ne bi mimoišla narod nevjernički.